Time Waits for No Man (izazivači vs. Zoran Milanović)
Zašto Primorčev brutale poraz? Kratko i gorko, to je otprilike rezime ovih kampanja. Prije nego krenu lijevo/desno/simpatičan/nesimpatičan kauč-ekspertize, kao i (legitimni) rovovi za nove utakmice, mali i iskreni pogled ispod haube:
Milanović se upisuje kao jedan od najvećih srećkovića hrvatske politike. To da ti se dogodi 5-6 mjeseci mrtvila i nijedan protukandidat (a kamoli onaj širokog zahvata, bez repova, koji bi te krenuo grilati) od one implozije u travnju 2024. kad si zreo kao kruška za pad do besplatnog povratka u igru – to se u kampanji ne može platiti milijunima EUR.
Ono što je pak bilo do njega – odradio je inteligentno i uredno. Ignoriranje sviju i jedna jedina tema – ja protiv HDZ-a, a u fotofinišu ni to, samo – ja protiv Plenkovića. Pokoji začin s humorom, korupcijom, ‘hrvatski ljudi’ (umjesto Hrvatice i Hrvati vs. građani), protokolarne obilaske Hrvatske koristio za slanje svojih poruka.. Nikome nije dao ni mL prostora/goriva na njemu raditi svoju kampanju i ispričati svoju priču. Kad svi urlaju, nitko više nikoga ne čuje.
Krenuti na vrijeme. Krenuti na vrijeme. Krenuti na vrijeme.
Ne shvaća se koliko je vrijeme u ovome dragocjeni resurs. Neki se jave za kampanju 5 do 12, nema smisla… Šteta. One koji znaju što rade se u to vrijeme već bilda za svibanj 2025. 😉
Primorčeva kampanja bila je samoranjavanje u epizodama. Moglo bi se štošta reći o spotu, božićnoj čestitci, plakatima, digitaliji, dikciji – no na kraju dana se sve svodi na – sadržaj. Ako se diferencijacija ne radi inteligentno i na vrijeme, ide u redikulizaciju.
Primorac se uporno gurao u ono što
I) ne može/ne zna iznijeti
II) ne pali na Milanoviću (ili mu čak i koristi)
te sve to radio u zadnji čas.
Nekoliko tjedana se utapao u priči o stanu, nikako se evakuirati iz toga – i onda ispali da je bez afera. Krenulo ga rešetati time da je otišao u Ameriku prije nego se rat rasplamsao – uporno ponavlja da je dragovoljac. Odjekne vijest o avionu s migrantima iz Švicarske – on se junači kao zaštitnik granice. Htio oslikati sliku Milanovića kao vječnog uhljeba – i to onda radio na najnepogodnijoj temi, onoj privatnog zdravstva (‘on je protiv privatnog zdravstva, protiv poduzetništva’) – minsko polje u očima većine Hrvata. Milanović postavi (kvazi)antielitistički okvir – ja i narod vs. NATO/Bruxelles/otuđene elite, a Primorac ponosno o Bushu i Clintonu (struje desnice i ljevice koje su na zlu glasu u današnjim političkim trendovima) te o tome da se svi u svijetu žale na Milanovića i da će im se on maltene ispričavati. Milanoviću kao naručeno. Pokušaj mobilizacije hrvatske desnice Dodikom? Pa solidan dio nacionalno raspoloženih je zbog situacije u BiH u najmanju ruku indiferentan prema njemu. Što se Primorac više žestio i glumio fajtera – to je više pojačavao odium prema sebi.
Itd. itd… Doslovno 0/24 serviranje na volej. I zato brutale poraz.
Što se tiče same debate – neovisno o raznim navijačima, čim je nakratko morao izaći iz svog bunkera, Milanović je bio lošiji nego što se očekivalo. Primorac je, nemajući što izgubiti, poput strojnice ispaljivao sve i svašta, no u toj agresivi je Milanovića tu i tamo iznervirao taman toliko da se vidjelo da je to ipak onaj jedan te isti ZM – bujica svega i svačega, jezični uresi, ricochet misao, no na kraju dana – malo rezultata/sadržaja. Naravno – za Primorca premalo, prekasno.
Ako je čak i slabi Primorac makar nakratko uspio to postići, ostaje za razmišljanje kako bi utakmica izgledala s propisnim kandidatom/kinjom koji bi krenuo/la na vrijeme.
No što bi bilo kad bi bilo. Nebitno.
I to je to. Primorčeva epizoda je okončana, a što se tiče sadržaja Milanovićeva 2. predsjedničkog mandata – od priče o geopolitici, ustavnoj ravnoteži i brizi za institucije – ako ćemo iskreno – bit će tek jedna nova i surovija realpolitička utakmica. 😉
